Duhovne vježbe


Dobrodošli na stranice duhovnih vježbi u svakodnevnom životu.


 

Ovdje možete između ostalog:

sv. Ignacije Lojolski

sv. Ignacije Lojolski

– pročitati nešto više o duhovnim vježbama i ignacijevskoj duhovnosti,
– pročitati svjedočanstva ljudi koji su prošli Vježbe

 

                                  Potreba za duhovnim vježbama 

Život koji diktira današnji svijet nestabilan je, sve relativizira, sve vrednote dovodi u pitanje, čovjeka ostavlja na pličini… Dok se u prijašnjim vremenima, unatoč poznavanju moralnih principa, griješilo, danas se niječu i sami moralni principi i tako je čovjek sve više prepušten svojim nagonima. Sve više se udaljava od ljudskih vrednota i ljudskog dostojanstva i sve se više približava načinu življenja životinjskog svijeta.

 

U takvom pomanjkanju čvrstih životnih vrijednosti i načela čovjekov život kakav živi i u koji ulaže sve svoje napore vrlo je nesiguran, ovisi o nekome i nečemu izvan njega. Svijest o nesigurnosti i nestabilnosti tjera ga da «iskoristi svaku priliku, svaki trenutak» da uzme sve od života da bi ga sebi što više olakšao. Istodobno sve više osjeća nutarnju prazninu, besmisao i bljutavost takvog života.

Kad takvo duhovno stanje primijenimo na vjersko, duhovno područje, na čovjekov odnos prema Bogu ta se nesigurnost manifestira u želji za instant vjerskim iskustvima, da me ovdje i sada Bog voli, da ovdje i sada doživim plodove svoje vjere – kao da već sada nakon određenih vjerskih čina imam pravo doživjeti puninu života, onu koju nam je Bog obećao tek poslije smrti, u vječnosti. Kada čovjek doživi neka snažnija iskustva nastoji živjeti od tih iskustava uvjeren da živi od vjere, ali on zapravo i ne primijeti da se više ne oslanja na Božju riječ, nego na svoje iskustvo. Kako takva iskustva s vremenom slabe, blijede, gube svoju snagu djelovanja tako i čovjek opet upada u tamu nesigurnosti, sumnje. U tom stanju krize opet traži neka nova snažna instant iskustva da i dalje hrane i ispunjaju njegovu nutarnju prazninu. Iz takvog stava lako poseže za istočnjačkim metodama koje otprilike jednako tako djeluju. Daju čovjeku trenutačnu sigurnost i samopouzdanje.

Popratna pojava takve instant duhovnosti je senzacionalizam: gradim na onom što čujem, vidim, osjećam. Dopuštam i želim da nešto što je jače od mene, mene dotakne, pokrene, ako treba i prisili da idem naprijed prema novim senzacijskim iskustvima. Odatle danas kod mnogih vjernika tolika potreba za osjetnim iskustvima, da se u molitvi i crkvi dobro osjećaju; za iscjeljenjima od raznih fizičkih psihičkih i duhovnih bolesti; nutarnjim ozdravljenjima, počivanjima u duhu…

Pri tom čovjek i ne primijeti da se sve više veže uz takva iskustva, da sve više postaje ovisnik o njima i ljudima koji mu pružaju takva iskustva, ni ne primijeti kako se sve više udaljava od kršćanske i ljudske zrelosti i vjere u Boga i Božju riječ. Sve više se udaljava od dubokog osobnog susreta s Bogom i prepoznavanja svog osobnog puta Bogu. Čovjek vjeruje da će netko drugi ili nešto drugo učiniti ono što on sam osobno mora učiniti. Olako povjeruje da netko drugi ili nešto drugo ima snage mene preobraziti, ostvariti (lakovjernost), bez mog osobnog, dubokog, radikalnog angažiranja. Kako negdje duboko u svijesti nosi sumnju jesu li sva ta iskustva stvarno od Boga i vode li ga Bogu čovjek snažno naglašava da mu je „to i to rekao Bog, da ga je Duh sveti potaknuo da radi to i to. Ponavljanjem takvih fraza želi u sebi podržavati sigurnost koja se, nažalost, ne temelji na Božjoj prisutnosti, na Božjem djelovanju, na Božjoj riječi, nego na vlastitim osjećajima i iskustvima. Tako čovjek i dalje ostaje zatvoren u sebe, vrti se oko sebe i ne upućuje se prema Bogu.

Danas se, općenito govoreći, puno čita Sveto Pismo. Što je vrlo pozitivno i što nas upućuje na Izvore vjere i osobnog odnosa s Bogom. No kod nekih vjernika to je čitanje povezano s nakanom da otkrije ono što njima baš sada i ovdje odgovara. Oni tumače Božju riječ kako njima trenutno i u konkretnom raspoloženju odgovara. Jednostavno nemaju raspoloženja da čitaju i primaju riječ Božju kao takvu, s porukom koju ta riječ nosi u sebi.

Oni Božju riječ i njezinu poruku tumače kroz svoje osjećaje i svoje potrebe, a da pri tom nisu ni svjesni da su zatvoreni u svoje biće, u svoj svijet, u svoj ego.

Možemo zaključiti da takvi stavovi čovjeka ostavljaju na površnom doživljavanju svoje životne i vjerske stvarnosti. Ne dopuštaju Bogu da ih uvede u svoje svijet, da im se objavi kako on hoće. Tako nemaju mogućnosti da se iznutra, radikalno promijene – ne prema svojim skrivenim zamišljajima i željama – nego prema Božjoj Zamisli.

 

Smisao i cilj Duhovnih Vježbi u Svakodnevnom životu

 

Možemo ga izreći kao i samu bit Ignacijevske duhovnosti:

Čovjek treba u svemu tražiti i u svemu naći Boga. U svemu tražiti, pronaći i ispuniti Volju Božju. Bog mu treba biti na prvom mjestu. A onda prema Njemu odrediti mjesto pojedinom Božjem stvorenju u svom životu.

Da bi to čovjek mogao ostvariti treba prije svega htjeti uspostaviti osobni, duboki, iskreni odnos prema Bogu. A taj odnos se zasniva na tome da prihvatim Božju sliku o meni, da prihvatim Božji plan s mojim životom, da prihvatim neprestan, trajan proces promijene svoga bića kako ga Bog svojim duhom ostvaruje u meni. Samo prihvaćanjem Božje slike o sebi čovjek stvara realnu sliku o sebi. Samo prihvaćanjem Božje slike o sebi čovjek ide pravim životnim putem ususret Bogu.

Da bi čovjek tu sliku stalno usavršavao i išao putem Božje zamisli potrebno je da bude spreman stalno, čvrsto surađivati s Milošću, da bude spreman stalno se mijenjati, da bude spreman stalno dopuštati Bogu da ga mijenja prema svojem Božanskom naumu.

U tom stvaranju prave slike o sebi potrebno je dopuštati Bogu da je stalno ostvaruje; potrebno je uložiti maksimalni napor da čovjek napusti sebe, svoj Ja kao svoje središte i stavi Boga u središte svoga bića.

Taj proces je bolan. Iziskuje neprestane napore, odricanja, žrtve, umiranja sebi. Sveci su to znali. Današnji kršćani to manje znaju, jer nisu u to upućeni. A mnogi i neće da to znaju. Oni biraju i uživaju u uputama svojih simpatizera koji ih upućuju na instant duhovnost. Upravo stoga kod mnogih vjernika unatoč «snažnih iskustava» duhovne stvarnosti izostane pravi duhovni proces rasta, izostane prava promjena života. Pa i kad govore i kad su uvjereni da se iskreno žele promijeniti oni se u stvari «žele mijenjati» onako kako oni to žele, a ne kako to Bog želi. A to u biti znači ne mijenjati se, «ostati svoj na svome».

Ignacijevske duhovne vježbe takvom čovjeku s takvim mentalitetom i takvim mentalnim sklopom mogu stvarno puno pomoći, jer mu one pokazuju pravi put u Božju istinu, u Božji svijet i u svjetlu te Božje istine mogu lako raskrinkati svoju prividnu iskrenost i prividnu želju za promjenom koju Bog od nas traži i koju moramo ostvariti u ovom zemaljskom životu.

Da bi kršćanin to postigao treba stvarno obaviti duhovne vježbe: treba dopustiti da ga zahvati proces duhovnih vježbi; da je spreman sudjelovati na Božjem djelovanju u njemu. Treba biti spreman u vjeri prihvatiti Boga onako kako mu se objavljuje.I sebe u novom Božjem svjetlu. I sve oko sebe treba gledati Božjim očima.

Da bi čovjek to mogao ostvariti, da bi se mogao otvoriti Božjem djelovanju, kaže sv. Ignacije „treba se odreći sebe“ (DV 21); treba u vjeri dopustiti Bogu da raspolaže njegovim životom po svojoj svetoj Volji.

Kad čovjek ostvari tu promjenu prema Bogu, on konačno može uspostaviti prave odnose prema drugim ljudima. On je slobodan i njegov Ja mu ništa ne priječi da drugoga primi kakav jest i da se dadne u službu tome drugome i tako mu pomogne da ostvari svoje biće prema Božjoj zamisli.

Iz ove dvije bitne promjene prirodno slijedi i promjena stava prema poslu i uopće prema čovjeku djelovanju: čovjek više ne gleda prvenstveno što će on dobiti, kako će se poslom okoristiti, nego mu je u prvom planu briga što će i kako će što više učiniti na slavu Božju i na pravo, vječno dobro drugih ljudi.

 

Praksa

 

Isusovci su u Zagrebu, u Palmotićevoj ulici godine 2001. organizirali tečaj Ignacijevske duhovnosti. Mnogi predavači su sudjelovali iznoseći ono najbolje što su znali u vezi s temom. Na tečaju se i kod organizatora i kod polaznika rodila želja da se organiziraju stvarne Ignacijevske duhovne vježbe u svakodnevnom životu.

Tako su godine 2002. sredinom siječnja u Palmotićevoj 31 organizirane duhovne vježbe u svakodnevnom životu. Prvi tečaj bio je gotovo stihijski. Prijavilo se oko 250 osoba. Većina od njih nije imala ni približno jasnu sliku što su to duhovne vježbe.

Poslije toga uveli su se „informativni razgovori“, ili «prijamni ispiti». Svaki koji se javi za Ignacijevske duhovne vježbe treba se osobno pojaviti i razgovarati s voditeljima duhovnih vježbi. Na tom razgovoru provjerava se kakve su nakane i želje kandidata za duhovne vježbe u svakodnevici (DVS), kakve su njihove mogućnosti da ih stvarno obave. Voditelji ukratko iznesu ono što je bitno za pet mjesečni posao i provjeravaju može li kandidat prema svojim sposobnostima i mogućnostima dobro obaviti DVS. Kandidat ostavi svoje podatke i tako se uspostavi međusobna komunikacija. Već pri tim prvim susretima, uz mnogo sposobnih i spremnih da obave DVS, pokaže se da određeni broj osoba ne može obavljati DVS. Najčešći su razlozi osnovno nepoznavanje što su DVS i nespremnost da angažirano sudjeluju u njima.

 

Svaki vježbenik treba imati tri osnovne knjige:
– Sv. Pismo,
– Ignacijev tekst duhovnih vježba i
– priručnik za DVS – Sloboda za ljubav.

DVS traju pet mjeseci. Počinju sredinom siječnja sv. misom i zazivom Duha Svetoga, a završavaju polovicom lipnja sv. misom Zahvalnicom uz domjenak i druženje.

Sudionici DVS svakodnevno obavljaju po jedno razmatranje koje traje 60 minuta. Sv. Ignacije kaže: „Ako ti dođe napast da skratiš vrijeme, onda ga, za inat, produži!“ Tako tjedno prođemo 5 vježbi, a šesti dan, ponedjeljkom ponavljamo, bilo svih pet vježbi da prepoznamo što nam je Bog po njima govorio, bilo da se usredotočimo na jednu vježbu koja nam se činila osobito važna za nas osobni odnos prema Bogu.

Svakodnevno razmatranje je neizostavno, cjelovito, traje 60 minuta, jer je razmatranje znak moje ljubavi i vjernosti Gospodinu. Preporučujemo da se razmatranje obavi ujutro. To je najdjelotvornije. Drugo prikladno vrijeme je navečer. Treće je ono vrijeme koje pojedinac ima na raspolaganju. Važno je za sudionika u DVS da nađe i prikladno mjesto gdje će obavljati svoje vježbe.

Utorkom se svi sastajemo i obavljamo vježbu koja se sastoji od nekoliko točaka:

1) dajemo pojašnjenja i upute vezane uz prošli tjedan i uz shvaćanje DVS u cijelosti.
2) Slijedi ponavljanje pojedinih vježbi uz naglasak na ono što je bilo najvažnije;
3) Nakon toga se daju točke za slijedeći tjedan; za slijedećih pet vježba.

Za svako razmatranje postoji skica koje se na početku treba čvrsto držati – dok nam ona ne prijeđe u naviku. U razmatranju naglašavamo ono što i Ignacije naglašava: čuti i prihvatiti ono što Bog meni sada govori. O tome s Bogom razgovarati, ulaziti dublje u Božji svijet. Prihvaćati Božji plan s mojim životom. Ovaj zajednički susret je utorkom u 20 sati. Neizostavan je. Preporučuje se da i svi oni koji su već obavili DVS, koliko mogu, prisustvuju utorkom na susretu da tako obnove ono iskustvo koje su doživjeli kada su obavljali DVS.

Tjedno je isto tako važan osobni razgovor voditelja i sudionika. Sudionik DVS na početku DVS odabere jednoga od ponuđenih predvoditelja, dogovori se o danu i terminu razgovora.

Razgovori traju 25 minuta. Uglavnom imaju tri dijela:

Na početku se razgovara o osnovnom raspoloženju i prilikama u kojima su se obavljale vježbe. Iz tog dijela razgovora voditelj već nazire kako su protekle vježbe i s kakvim se problemima susreće sudionik. Već tu voditelj može dati korisne upute i savjete kako sve što sudionik proživljava gledati u svjetlu DVS.

Slijedi drugi, najvažniji, dio razgovora: o načinu kako je sudionik obavio pojedine vježbe. Slušajući izlaganje sudionika predvoditelj to uspoređuje sa zadanim tekstom i tako zajednički provjeravaju je li vježba bila obavljena na pravi način; je li sudionik shvatio osnovnu poruku vježbe, da li ju je ispravno primijenio na sebe; je li prepoznao poruku koja je za njega specifična, prilagođena njegovoj naravi i njegovim potrebama; je li prepoznao teškoće, zapreke, opasnosti koje tu mogu iskrsnuti; je li nadahnuće i poticaje ispravno primijenio na sebe i svoju svakodnevicu? Koje nadahnuće i koji poticaji se već više puta ponavljaju? Prepoznaje li po njima specifični put kojim ga Bog vodi i način kako ga odgaja? Traže li ta nadahnuća i poticaji kod njega neku konkretnu promjenu u načinu razmišljanja, u odnosu prema drugim ljudima, u vjerskoj praksi, na radnom mjestu? Dovode li možda u pitanje njegovo dosadašnje životno opredjeljenje?

Treći dio razgovora posvećen je eventualnim teškoćama na koje je sudionik naišao: one koje proizlaze iz njega samoga (zdravstvene, obiteljske, poslovne…), one koje su plod dosadašnjeg njegova života (prošlost), one koje proizlaze iz okoline i okolnosti u kojima živi? Kako se nosi s tim teškoćama? Pomažu li mu u tome DVS?

 

Duhovne vježbe na CD-ima

Duhovne vježbe CD kompletom koji sadrži audio predavanja postaju još pristupačnije, a komplet je istovjetan petomjesečnom načinu obavljanja Vježba (jedno razmatranje dnevno) s razlikom da umjesto pohađanja predavanja (jednom tjedno), poslušate ista s CD-a. U ovom slučaju imate mogućnost sami odrediti početak obavljanja Vježba i vrijeme slušanja predavanja. Vježbe možete slušati (odraditi) u svome domu, autu, uredu ili bilo gdje drugdje, sve što vam treba je cd/mp3 player ili računalo i naravno, puno dobre volje, velikodušnosti i otvorenosti. 

 

Sloboda za ljubav-Slavko PavinKoristeći knjigu “Sloboda za ljubav” p. Slavka Pavina koja sadrži pažljivo odabran izbor tekstova, Bibliju i komplet audio predavanja, vježbeniku je dana mogućnost da, razmišljajući i moleći pod vodstvom tekstova, dopre do dublje razine ljudskih spoznaja–tamo gdje se duša susreće s Bogom i gdje će, ovisno o predanju i velikodušnosti, primiti uvide koje joj u iskrenoj i poniznoj molitvi samo Bog može priopćiti.

Pater Pavin je iskusan duhovnik i voditelj duhovnih vježba diljem domovine i svijeta,
a u Zagrebu je (od 2002. g. do 2016. g.) pod njegovim vodstvom Vježbe obavilo preko 1200 ljudi.

 

Duhovne vježbe, kako ih je doživio i nama predao sv. Ignacije Lojolski,
idu za tim “da čovjek samoga sebe pobijedi i svoj život uredi
tako da se ne
da voditi ni od kakva nagnuća koje bi bilo neuredno”.

Polazna točka vježba je čovjekov pozitivan, dobrohotan stav prema drugima.


Nadamo se da ćete se usuditi proći kroz iskustvo duhovnih vježba,
da ćete se otvoriti djelovanju Duha i prepoznati njegovo djelovanje
te osobno naći s Bogom, oči u oči, licem u lice.

 


   



Bog je stvarnost, temelj svake stvarnosti, izvor bitka, za čovjeka počelo i punina ostvarenja i sreće.

Bog uvijek traži čovjeka i želi se s njim povezati, sjediniti.

Duhovne vježbe nam žele pomoći kako da u sebi i oko sebe, u svemu, tražimo i prepoznamo njegovu prisutnost i njegovo djelovanje.